
Živela je izvan grada. Svaki dan je putovala do škole. Nije se isticala. Bila je prosečna, neprimetna. Kada bi ona izostala sa časa, a to se retko dešavalo redar ne bi ni primetio da je nema. Nije puno pričala. Čak i kada su je zapitkivali nešto odgovarala je najkraće što je mogla.
Uvek je bila spremna da odgovara, nikada u stanju da pobegne sa časa. Čak i onda kada smo svi bežali ona je ostajala i čekala profesora koji bi i nju pustio jer nije imao nameru da predaje jednoj osobi. Profesorima nije bila miljenica iako je uvek sve znala, ali je nisu ni mrzeli.
Nikada nije pokazala sklonost ni prema čemu. Uvek je učila i bila odlična, ali su joj ocene uvek bile niže od njenog stvarnog znanja,jer nikad nije znala ni u čemu da se snadje. Ona nije virila u svesku, nije se borila za sebe. Mirno se nosila sa svime što je bilo pred njom.
Danas posle godinu i nešto otkako je nisam video pitam se: Šta se s njom desilo? Niko od mojih bivših školskih drugova to ne zna. Niko je ne vidja, ne čuje za nju, ne sretne je. Možda više i ne dolazi u grad. Studira sigurno, ali gde, šta... Da se nije udala? Ko će znati?!...
Sa njom sam proveo četiri godine srednje škole. I šta znam o njoj?! Ništa! Ona o meni sigurno zna mnogo više. Puno ljudi koji su sa mnom proveli bar malo vremena me ne zaboravlja lako. Upečatljiva sam pojava. Ali koliko ljudi tako prodje kroz naš život i ne ostave trag?
Koji je razlog zbog kog nam ona nikada nije prišla? Zbog čega nikad nije prihvatala naše teme za razgovor? Možda je zapravo mi nismo bili dostojni, a možda se jednostavno bojala naše preotvorenosti. Ne znam da li ću je ikada više videti i da li ću imati priliku da je to pitam, ali bih to voleo!
Trekbekovi (0) Komentari (19)