Bogojavljenska noć... Sećam se da sam kao manji to veče provodio na selu. Moji deda i baka slave Jovnadan. Tako sam ja sa roditeljima odlazio na selo na Bogojavljenje. To je za mene bio veliki doživljaj. Tamo su bili moji rodjaci koji su bili mnogo drugačiji od mene, pa su mi zbog toga uvek bili zanimljivi. Nisu se bojali ničega, a za mene su hteli sve da urade, a ja sam bio najmladji medju njima.

 

Baka je držala kolače u jednoj hladnoj sobi u kojoj niko nije boravio. Nije nam dala da jedemo puno kolača, jer nas je bilo puno, i mogli smo puno da pojedemo.“Uvek je govorila, ostavite to, to je za goste. Kad odu gosti vi ćete to sve pojesti.“ Ih, ko će čekati da odu gosti?! Zbog toga smo se mi uvek, prikradali u tu sobu i krišom jeli kolače.

Kada bi baka videla da kolača nema, odmah bi nas sve skupili u sobu kako bi utvrdili ko je „krao“. Pošto su moji rodjaci živeli u kući pored bakine, oni su tu bili kao domaći pa su samim tim i prvi osumnjičeni. Ja sam uvek bio fino dete, koje ne radi ono što mu je rečeno da ne sme. Tako da sam uvek prolazio nekažnjeno. Tako su oni po kazni sedeli u sobi, a ja bi im donosio kolače.

Pored kolača, na Bogojavljensku noć me seća  i iščekivanje ponoći. Pričali su nam kako se u ponoć drvo spusti do zemlje i mi tada treba da zamislimo nešto i to će nam se ostvariti. Tako sam ja muku mučio da ostanem budan do ponoći, ali mi nikad nije uspevalo. Onda su me rodjaci tešili da ni oni nisu ništa videli jer je bilo mračno.

Puno vremena je prošlo od tada. Večeras nisam sa njima, iako su oni svi tamo, na selu. Nema veze, sada mogu da ostanem budan do ponoći. Kad pogledam kroz prozor požele ću im sve najbolje.

 


 

Trekbekovi (0) Komentari (6)