Eh, što ne volim čaršiju i čaršijske priče. Svi smo mi ljudi i ja to razumem imamo potrebu za razgovorom i često znamo jedni o drugima ponešto reći nekom trećem. Al' nikad nisam mogao da shvatim one ljude koji trče od jednog do drugog noseći «senzacionalne vesti».

Odavno sam naučio da se ne obazirem na to šta pričaju o meni. Mnogi misle da sam zapravo glup, da ne vidim da pričaju i način na koji pričaju o meni. Nisam, jednostavno oni me ne poznaju i nemam potrebu truditi se da im dokažem da nisu u pravu. Do tih ljudi mi uopšte nije stalo. Meni lepo ovakom kakav sam, a mogu promeniti nešto na sebi samo zbog ljudi kojima je stalo do mene.

Medjutim, problem je kada ljudi pričaju o drugima kako sam ja nešto za njih rekao. Nisam svetac, daleko od toga. Kažem ja tu i tamo štošta. Ali neke reči zapravo iz mojih usta ne izadju, pogotovu ne pred svima. Češće to napišem ovde na blogu, jer ljudi koje znam ne znaju za ovo.

Al' sto ljudi sto ćudi. I mutavom bi reči u usta stavili. Važno je samo da se priča, ali šta ne bitno. Da se čavrlja. Da provere ono što oni misle, ali da ne ispadne da njih to zanima nego tako što će ljudima u «poverenju» pričati šta je ko za njih rekao.

E, da sam bar rekao. Nego ovako ni kriv ni dužan nadrljah. Postoji velika mogućnost, zapravo verovatno sam rekao jedan mali delić, koji je istinit i nije sporan. Ali to je iskoršćeno da se na to nadoveže takva priča kakve nema ni u sapinicama.

Onda mi se javi osoba o kojoj je priča ispričana da me pita šta sam to pričao o njoj u zadnje vreme. Ne znam šta sam rekao pre pet minuta, a da se sećam šta sam tačno rekao pre nekoliko sedmica. Krene ona sa na brajanjem svega što sam rekao. Gledam ja, uporedjujem al' ne ide. Nema ništa što će mi potvrditi da sam ja to rekao. Možda dve stvari od njih deset. Dve najmanje sporne. Trudim se, razbijam glavu ne ide. U to vreme nisam se vidjao sa puno ljudi, skoro da sam po čitav dan sedeo kući, jer sam se spremao za fakultet a i društvo mi je već bilo otišlo. Sve u svemu nisam pričao sa više od 10 ljudi za 10 dana. Onda krenem sistemom dedukcije. Kome sve to ne bih rekao? Zapravo ne bih to nikom ni rekao zbog sebe? Kao prvo, da je to što je rečeno istina i da sam ja to rekao to bi više išlo u moju štetu. Bio bih budala kada bih se družio sa takvim ljudima kakve sam ih navodna ja opisao.

Uglavnom, nisam saznao od koje je osobe to poteklo, ali od danas svaku svoju reč o bilo kome vagam. Zapravo, najbolje da ćutim. Zbog toga, kad krenem da pričam o nekome, prvo ću se dobro ugristi za jezik pa kad me bol prodje neću znati ni šta sam hteo reći. A ako mi nešto ipak izleti ja ću to da zapišem u neku sveščicu, pa kad kažu ti si to rekao, ja ću njima daj dokaz. Kad oni kažu imam li ga ja, ja ću onda lepo pročitati ko je šta rekao. Pa da vidimo šta će biti.

 

Trekbekovi (0) Komentari (10)