Moja vera



Zapitaju mene često:
što sam uvek vedra lika,
kako grubu sudbu snosim
 bez vapaja i bez krika?

 Kažem tada: u mom srcu,

Jedna svetla iskra ima,
 koja vada daje smisla
 mom životu i snovima.

 Samo pravom verom čovek
i u bedi mira nadje,

S puta pravde i istine
u životu retko sadje…”

 

 

(autor meni nepoznat)

 

Volim proleće, volim sunce, volim život... Ustao sam rano, neispavan, ali me je obradovalo sunce, toplo vreme, proleće koje mi se čini sve bliže. Stao sam ispred ogledala, neobazirući se na to što verovatno kasnim, «razvukao» sam osmeh, kojim sam pridržavao podočnjake, da se ne vide. Znam da slika nije nimalo prijatna ni lepa, ali sam osećao u sebi neku sreću.

            Često tako iznenada, nenajvaljeno osetim radost, sreću, što sam živ, što postojim, što umem da se smejem, što znam da plačem. Što mogu da budem nežan, a znam i da budem grub. Što je u meni skupljeno toliko toga različitog. To mi pomaže da idem dalje, da se nadam i da znam da će doći još bolje sutra iako ni danas nije loše.

            Ljudi me često pitaju zbog čega se stalno smejem, odakle mi snaga, energija... Ne znam šta da im kažem. Zanemim i samo se osmehnem. Znam i ja za bol, ali kod mene je bol samo kratkotrajni šok. Život je prekratak da ga trošim na tugu, na žalost. Jednostavno danas si tu, sutra te možda nema. Pa ako mi je već život dat, onda bar mogu da uživam u njemu.

            Znam se rastužiti, čak i plačem, mogu i pred drugima, ne smeta mi. Plačem od besa, od tuge, od bola... Ali se nakon toga nasmejem i krenem u novo. Verujem uvek u bolje. Verujem u moć znanja, verujem u skromnost i za sada imam sreće.

            Posmatram neke ljude koji me okružuju. Rodtelji su im kupili stanove da imaju dok studiraju, opremljeni su nema čime nisu. Dobijaju novaca koliko žele, ali njihove oči se ne smeju. Ne raduju se više ničemu. Zbog toga što imaju sve.

            Meni roditelji nisu mogli kupiti stan, jedva su skupili da mi plate studije i da mi obezbede normalne uslove za život. Drago mi je zbog toga, nisam nezahvalan. Zbog njihove žrtve moj uspeh mi poslaje još sladji. Drago mi je zbog svakog malog i velikog uspeha. Radujem se i tudjoj sreći. Jer ako ste okruženi srećnim ljudima ne možete biti tužni.

            Kažu mi da sam lud zbog toga što želim pomoći svima. Kažu mi da ne pomažem drugima. Pita me skoro, jedna prijateljica zašto ja hoću svima da pomognem, zašto da neko položi ispit bolje od tebe a da mu ti objašnjavaš. Pa šta. Zašto će mi znanje ako ga čuvam u sebi? Zar nije lepše sedeti sa nekim u društvu, pomoći mu da uspe i on. Naravno lepo je kad je taj neko tebi zahvalan. Meni je to velika sreća.

            Često sam se susretao sa ljudima koji su se koristili nečim mojim i ostvarili veliki uspeh, a mene se nisu ni setili. Pa ne trebaju meni pare, ne tražim da me časte. Ali je red da se zahvale. Meni je to dovoljno da se i ja sa njima osećam srećan. Ali i to prodje, a vi znate da ste se vi poneli dostojanstveno, pa mi onda sve to bude još draže.

 

Eto tako, ja sam srećan! Nadam se da ste i vi, onda ću biti još srećniji!

Trekbekovi (0) Komentari (22)