Došao je i taj dan. Nezavisnost Kosova je sve bliže i bliže. Hteli mi to priznate ili ne mi sada i skoro zvanično gubimo taj deo teritorije. Moram da priznam da nikada nisam  ni kročio na taj deo teritorije, da čak nemam ni neku posebnu želju da odem tamo.

            Gledam vesti slušam ljude koji pričaju o velikom bolu zbog gubitka teritorije. Većina njih verovatno nije nikad ni bila na Kosovu i o njemu znaju samo iz onoga što čuju na vestima. (nisam ni ja bolji od toga) Zbog toga mi nije jasno odakle baš tolika bol. Ja više osećam strah, zbog nemogućnosti našeg naroda da se suoči i prizna poraz.

            Izgubili smo još jednom, hteli mi to priznati ili ne. Treba da se okrenemo i krenemo dalje. Da koliko možemo (u smilisu države) pomognemo narodu koji je ostao tamo a koji se oseća kao državljanin Srbije. Da nadjemo zajednički jezik sa Albancima i obezbedimo bolje uslove za život Srba na Kosovu.

            Treba da nastavimo dalje. Realno, za Kosovo ništa učiniti ne možemo. Oni koji imaju najviše moći odlučuju u svemu, hteli mi to ili ne. Mi ne možemo protiv ostatka sveta i ako se u to do sada nismo uverili onda stvarno ne znam kada ćemo.

            Slušam na pojedinim vestima o Gardi Cara Lazara koja se srpema u novi «Boj na Kosovu». Pa zbog čega da se gine. Šta će nam i Kosovo bez naroda. Narod je sastavni element svake države, važniji od teritorije. Pa zar nije bolje da izgubimo jedan deo nego treba i drugi (narod). Protiv koga ćemo i čime krenuti. Zar možemo ovako slabi na takvu silu poput Amerike. Jeste da nas Rusi «podržavaju», ali dokle će trajati ta podrška? Dok se ne dogovore o Amerikancima i sa njima uspostave divne odnose i onda krenu na Srbiju.

            Svakako da se protivim nezavisnosti. To mi je slično kao i to da neko dodje u moju kući i preuzme jednu sobu i ostane u njoj da živi i pored toga proglasi je svojoj. Naravno da je moje poredjenje smešno. Ovo je problem mnogo većih razmera.

            Sada smo u situaciji kada svetu treba da pokažemo naše pravo lice. Dosta su vladale predrasude o Srbima kao koljačima, ubicama... Vreme je da pošaljemo poruku mira. Možda čak i priznamo nezavisno Kosovo i pokrenemo se u pravcu poboljšanja našeg života na ostalom delu teritorije. Pokažimo svetu ko je žrtva a ko nije. Tačno je da su Srbi činili zločine u ratovima prošlim, ali nisu bili jedini, niti su svaki zločin Srbi počinili. 

            Ja ću u trentku proglašenja nezavisnoti minutom ćutnje ispratiti deo ove naše teritorije. Zažaliću zbog loših državničkih odluka u prošlosti. Pogledaću u oči posledicama tih odluka. Izdiću se iznad primitivizma i želje za osvetom onim koji su nam uzeli Kosovo. Pomiriću se sa tim da je ono srpsko dok kod se na njemu čuje srpski jezik:

«Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad, nego najmanju i najneznatniju reč svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reči potkrao i svojih naturio.
Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod………Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kad ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka samo slušaju.
Tamo gde odzvanja naša reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrće naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će tako osvojen deo zemlje i narod kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.” (Zaveštanje Stefana Nemanje)

Trekbekovi (0) Komentari (40)